ЈАТО ПАТКИЦА ПУТУЈЕ ОКО СВЕТА

Odiseja plastičnih patkica

Preko hiljadu igračaka - plastičnih patkica – doplovilo je do Nove Engleske, na severnoj obali SAD-a, nakon 11-godišnjeg putovanja po Pacifiku, Arktiku i Atlantskom okeanu. Tovar plastičnih patkica ispao je u Pacifik za vreme oluje iz jednog transportnog broda koji je 1992. prevozio robu iz Kine u Sijetl. Tokom svog dugog putovanja kroz tri okeana, naučnici su pratili njihovu putanju kako bi došli do novih saznanja o morskim strujama. 

"Patkice su putovale po Pacifiku tri godine - prvo su od svoje početne tačke (oko 45. paralele) došle do Aljaske, zatim su skrenule do Japana, da bi se nakon toga ponovo vratile do Severne Amerike", kaže Kurtis Ebesmajer, penzionisani okeanograf iz Sijetla. "Taj put prešle su dva puta brže od morske struje na površini okeana, pa sam počeo da ih zovem - ´super patkama´", dodao je on. Nakon toga patkice su 1995. godine prošle kroz Beringov prolaz, uplovivši u Arktik. Tu su provele nekoliko godina okovane ledom, da bi 2000. godine stigle do Islanda. Sledeće godine prešle su preko područje Atlantika gde se desio čuveni brodolom Titanika. Tokom svog putovanja grupa patkica se razdvojila: jedne su krenule ka Evropi, a druge su završile na Havajima.

Jun 29, 2007

PAČIJA ODISEJA

Plastične patkice o kojima je ovde reč bile su predodređene da završe plutajući u malim dečijim kadama, ali su umesto toga plutajući okeanima do sada prevalile pola zemaljske kugle.
Pre 15 godina armija od oko 29 000 plastičnih žutih patkica, zelenih žaba i plavih kornjača se tokom oluje otkačila sa broda koji ih je iz Kine transportovao za Ameriku po porudžbini američke kompanije igračaka The First Years. Od tog sudbonosnog događaja, koji se odigrao 1992. godine u Pacifiku, patkice su se pojavile na obalama Australije, Indonezije, Južne Amerike, Aljaske. Jedna ’četa’ se očekuje ovog leta na obalama Velike Britanije. To će ujedno biti prvi susret patkica sa Britanijom i to posle prevaljenih 25 000 kilometara!
Za razliku od hiljada tužne dece koja su izgubila mogućnost igranja sa patkicama tokom kupanja, okeanografi su se obradovali ovom događaju. Naime, prateći gde i u kojoj količini se pojavljuju ove gumene igračke naučnici istražuju kretanja okeanskih struja.

Okeanograf, Curtis Ebbesmeyer, posvetio je svoje penzionerske dane praćenju odiseje plastičnih patkica. On je tačno predvideo da će hiljade patkica iz Pacifika završiti na Arktičkom ledu, blizu Aljaske i onda u zamrznutom stanju, pomerajući se zajedno sa ledom, preći u Atlantik. Mnogi naučnici su mislili da kretanja struja ne odgovaraju tom scenariju i da je to nemoguće, ali Ebbesmeyer-ovo predviđanje pokazalo se istinitim 2003. godine kada su patke stigle na istočnu obalu SAD-a. Da je pronalaženje patkica važno za nauku pokazuje i činjenica da se za svaku pronađenu patkicu nudi 50$. Tri događaja sa ovih putešestvija se naročito izdvajaju (vidi sliku):

1. 1992. godine 29 000 pataka ispada sa kineskog broda u Pacifiku, a od toga 10 000 pluta na sever.
2. Oko 19 000 plastičnih junaka dolazi do obala Australije, Južne Amerike i Indonezije.
3. Posle 15 godina putovanja i pređenih više od 25 000 km plastične patkice se očekuju na obalama Velike Britanije.

Britanskoj obali ovih dana prijeti flota plastičnih patkica za kadu koje su prije 15 godina s jednog broda pale u Tihi ocean. Američki oceanograf Curtis Ebbesmeyer cijelo to vrijeme pomno prati put 10.000 patkica, dio kojih bi - nakon 17.000 prijeđenih milja - trebao doći do Britanije.

Nesreća ih je zadesila kada su iz Hong Konga plovile prema Americi. Oluja je tri njihova kontejnera bacila u more 29. siječnja 1992. godine.

Jedan dio patkica došao je do obala Australije i Indonezije, drugi dio je pristao na obale Čilea, a treći je prošao Beringov prolaz, obišao Sjevernu Ameriku i Grenland, skrenuo južno pored Islanda i došao do Kariba, i onda skrenuo na sjeveroistok i sad ih se očekuje na obalama Engleske i Velsa. Put tih žutih patkica oceanografima je dao jedinstvenu priliku da proučavaju klimatske promjene i strujanje mora.

PLASTIČNO JATO KOJE JE UZBUNILO SVIJET
Objavljeno: nedjelja, 06.03.2011.

Piše Tanja Tolić

Sve je započelo s malim oglasom u aljaškim novinama, zakopanim među morem ljubavnih ponuda. Pisalo je: “Svi koji su našli plastične igračke na plaži neka nazovu Obalnu stražu”. Ne svojom voljom, oglas je pokrenuo odiseju svjetskih razmjera koja će udružiti oceanografe, znanstvenike, izletnike, stručnjake za zaštitu okoliša i budale, uključujući i Donovana Hohna, autora istoimene knjige. Potjera za malim žutim patkicama, točnije za 28 tisuća malih plastičnih igračaka, pravim plastičnim jatom, prerasla je u međuvremenu u knjigu od 402 stranice naziva “Moby-Duck”. Sličnost s “Moby Dickom” Hermana Nevillea, naravno, nije slučajna, jer je patkice bilo teško uloviti kao i velikog bijelog kita. Pored toga, kao što je kapetan Ahab ostao bez broda i noge, tako bismo i mi, nastave li razne plastične patke lutati svijetom, mogli ostati bez svoga doma.

Desetoga siječnja 1992. godine teretni brod na putu iz Hong Konga u Ameriku naletio je na uragan. S palube je u more palo 28.800 plastičnih igračaka za kupanje. Jato je sačinjavalo 7200 crvenih dabrova, 7200 zelenih žaba, 7200 plavih kornjača i 7200 žutih patkica. Sve je to zaplovilo sjevernim Pacifikom. U godinama koje su uslijedile, igračke su se počele pojavljivati diljem svijeta, a o njima je prvi tekst, onaj oglas s početka priče, najprije napisao školski učitelj s Aljaske, Eben Punderson, a potom i Guardian, New York Times, slijedile su ih televizijske kamere, a potom i internetski postovi. Male žute patke postale su nautički ekvivalent urbane legende, a knjiga “Moby-Duck” priča upravo tu priču.

Punderson je bio taj koji je otkrio porijeklo patkica. Na jednoj koju je našao, još je bio vidljiv naziv proizvođača – The First Years. Raspitujući se kod lokalnog trgovca dječjim igračkama, a onda kopajući i u biblioteci obližnjeg koledža – jer ipak je on pasionirani novinar amater! – uspio je doznati da je jedna pošiljka igračaka izgubljena na moru.

Napisao je članak i objavio ih u lokalnim novinama. Priča je tu trebala završiti, ali nije.

Godinama kasnije, igračke su se, osim na Aljasci i u Maineu, pojavile i na obali jednog od otoka u Aleutskom otočju, arhipelagu između Aljaske i Kamčatke. Godine 1995. pojavile su se jedna plava kornjača i jedna izbljedjela patka u državi Washington, a patke su se i dalje pojavljivale na Aljasci. Dean i Tyler Orbison, otac i sin, svakog su ljeta na aljaškoj obali pronalazili nove primjerke za svoju kolekciju: na desetke 1992., potom tri 1993., pa čak 25 komada godinu kasnije, a 1995. više niti jednu. Dvije godine kasnije igračke su se opet iznenada pojavile.

Gdje su sada? Jesu li otišle do Artika? Putuju li oko svijeta? Nosi li ih i dalje struja sjevernog Pacifika? I kako su, zaboga, ako su iste (a jesu!), završile na različitim stranama svijeta? Jer svaka je patka jednako težila, svaka je žaba bila jednako debela, a svaki dabar jednako aerodinamičan. Usprkos tome, jedna je kornjača završila u zubima labradora u Americi, a druga je otplovila gotovo do Sibira.

Kao lososi koji migriraju, tako su se teorije o patkama selile sa stranica jednih na stranice drugih novina i periodički objavljivale. Najuporniji je bio Scholastic News, časopis za djecu, koji je o plastičnoj floti izvještavao čak sedam puta! U međuvremenu, plastične igračke “postale” su gumene, a dok su ulovile pažnju Donovana Hohna, kornjače, dabrovi i žabe – svi su se pretvorili u patkice. Zavladao je svojevrsni “plastični rasizam”; žabe, kornjače i dabrovi medijima nisu, iz nekog razloga, bili toliko zanimljivi kao žute patke.

“Gubitak mašte cijena je koju smo platili za preciznost”, pročitao je jednu večer Hohn u prastarom Ocean Alamacu dok je istraživao sudbinu “jata”. Oceanograf Curtis Ebbesmeyer, kojeg je Hohn intervjuirao za knjigu, javnosti je postao poznat upravo zahvaljujući plastičnom jatu; prateći kuda se flota kretala mapirao je površinske oceanske struje i točno predviđao kada će se i gdje patkice pojaviti. Pored patkica, Ebbesmeyer je, jednako predano, pratio i flotu od 18 tisuća Nikeovih trkaćih tenisica koje su također s broda, ali 1999. godine, pale u more.

Većina plastičnih patkica, otkriva Donovan Hohn, inače zabrinuti otac sina Brune, zapravo su napravljene od PVC-a koji se potom omekšava aditivima kako bi se činile gumenima. Jedna od ironija industrijske proizvodnje jest što je čovječanstvo, kad je krajem 19. stoljeća počelo proizvoditi sintetičke polimere, slavilo jer će umjetni materijal spasiti brojne kornjače, kitove i slonove tako što će zamijeniti ebanovinu i kornjačevinu, dotad uobičajene materijale. Jedna plastična patkica sasvim sigurno nije problem, ali jest mnogo njih. PVC se u okolišu razgrađuje stoljećima, a svega se pet posto postojeće plastike uistinu reciklira.

Pojam “sintetički”, u današnjem smislu riječi “neprirodan i kemijski stvoren”, nije se pojavio na papiru do 1874., pet godina nakon što je sintetika prvi put industrijski proizvedena u obliku celuloida. U 137 godina svoje povijesti, sintetički svijet, piše Hohn, i sam je izrastao u neku vrstu divljine. Svijet u kojem danas živimo gotovo je u potpunosti stvoren našim rukama. Priroda je gurnuta u drugi plan. Primjer? U prirodi postoje 142 poznate vrsta iz roda Anatidae, obitelji kojoj pripadaju bijele patke, labudovi i guske. Od tih vrsta, samo jedna, bijela pekinška patka, domaća životinja, za potomke ima potpuno žute pačiće. Otkako je izumljena plastika, četiri poznate vrste iz roda Anatidae su izumrle. Istodobno, prema procjenama jednog kolekcionara, otkako je stvorena plastika proizvođači igračaka “izumili” su više od 5000 različitih varijacija pataka, od kojih su gotovo sve – žute, a većina nije napravljena od gume, nego od “plastičnog” polivinil klorida, inače derivata ugljena.

Prema procjeni California Coastal Commission, neovisne državne agencije, na svakoj četvornoj milji oceana danas pluta 46 tisuća komada vidljive plastike. Stručne procjene govore da na svakih pola kilograma zooplanktona u sjevernom Pacifiku dolazi tri kilograma plastike. Zooplanktoni probavljaju te djeliće plastike, što znači da se plastikom hrane i kitovi usani, primjerice plavi kitovi ili kitovi perajari, kojima su ti arktički planktoni baza prehrane.

“Isprani” od sunca i morske vode, patkice i dabrovi koji su pali u more 1992. godine danas su bijele boje. Kornjače i žabe, tako nepopularne u medijima, još se drže svoje originalne boje. Dvije su dječje knjige dosad napisane o plastičnom jatu koje plovi svijetom, a ironija je da su patke, dabrovi, žabe i kornjače postali predmet kolekcionarskog interesa. Jedan primjerak zna dosegnuti cijenu i do 1000 dolara. Pet stotina puta višu nego što biste platili u dućanu da uveselite kupanje svojoj šestomjesečnoj bebi. 

Приредио

Миливој Анђелковић

http://www.amika.rs/